Hodanje i dinamika hoda

Već na samom početku uspona svaki neiskusni hodač čini istu pogrešku. Osjećajući se odmoran i pun snage krenut će brzim tempom, sve dok vrlo skoro ne stane, iscrpljen i zapuhan, hvatajući zrak. »Planinarske muke« su izvor najvećeg nerazumijevanja za planinarstvo u neplaninara. No, kada naučiš pravilno regulirati svoj tempo uskoro ćeš moći s blaženim smješkom na licu brojati »jadnike« koje si usput prestigao.

Znojenje služi termoregulaciji, odnosno da bismo se riješili viška topline. Prema tome, znojenje je korisno, osim kada znoj curi u kapljicama, iz jednostavnog razloga što se tako gubi sol i tjelesna tekućina. Sol i tekućinu treba pravovremeno nadoknađivati jer će u protivnom zatajiti termoregulacija, tvoj će se »motor« »pregrijati«, odnosno doći će do toplotnog udara.

• Da bi mogao podnijeti dugotrajno pješačenje i ostale planinarske napore, planinar treba biti u što boljoj fizičkoj kondiciji. Ako se obično na usponu zapušeš prije nego te noge počnu konstantno boljeti, trebaš poraditi na kondiciji ili skidanju viška kilograma, a dotada ne idi na zahtjevnije izlete. Ako te noge zabole prije pluća, znači da si u dobroj kondiciji. U oba slučaja treba na vrijeme smanjiti tempo, pa neće biti nikakvih bolova.
• Tempo skupine se u pravilu (ali ne baš i u praksi!) prilagođava najsporijem članu skupine, jer u protivnom sporiji pješaci ne mogu pratiti skupinu s raketnim motorima. Najsporiji se zato postavljaju na čelo kolone. Ako si spor, ne dozvoli da ti jači i brži nametne svoj tempo! Čini li ti se da hodaš prebrzo i da ne možeš više? Uspori ili se odmori! Čini li ti se da hodaš presporo i da bi mogao brže? Ne žuri – štedi energiju!
• Veliku skupinu, zbog razlike u kondiciji i stilu te brzini hodanja, dobro je razdvojiti na više manjih skupina, ali to treba činiti u dogovoru s vodičem i na vrijeme – prije nego što se kolona rastegne. Članovi svake skupine moraju se držati zajedno.
• Na čelu i začelju većih skupina uvijek treba biti po jedan iskusan planinar. Vodič pazi na markacije i brine za tempo hoda skupine, a zadnji (tzv. metla) brine za one koji su zaostali u napredovanju.

Prosječan planinar bez posebne fizičke kondicije, na nižim planinama, gdje ima dovoljno kisika, za jedan sat savlada visinsku razliku od oko 350m, a na silasku izmedu 500 i 700 m, ovisno o vrsti i nagibu terena te fizičkoj snazi. Horizontalna je prosječna brzina 4-5 km/h. Tempo hoda ne smije se prilagođavati prema ovim normama, već prema mogućnosti udisanja na nos.