Alpinistička ekspedicija na Kavkaz (1974.g.)

A sve je započelo u prosincu 1973. službenim pozivom iz Moskve da petnaest alpinista iz tadašnje Jugoslavije posjeti alpinistički logor Elbrus. U ožujku sljedeće godine je sastavljena lista članova ekipe, a to su bili: Ante Bedalov (AO Mosor), Nenad Čulić (AO Mosor),  Urso Vrdoljak ( AO Velebit), Viktor Tabaković (AO Velebit), Velimir Barišić (AO Željezničar – Zagreb), Vladimir Mesarić (AO Željezničar – Zagreb) kao vođa ekspedicije, Muhamed Šišić (AO Sarajevo), Muhamed Gafić (AO Sarajevo), Ivan Kotnik (ŠAO), Jože Rožič (AO Mojstrana), Stane Klemenc (AO Domžale i AO Kamnik), Marjan Prelog (AO TAM), Silvester Jošt (AO Celje),  Tomislav Vračević (AO Niš) i Žarko Gostović (AO Beograd). Od prethodih se ekspedicija razlikovala po tome što po sastavu članova po prvi puta glavninu nisu činili alpinisti iz Slovenije, već je pružena prilika i alpinistima iz ostalih republika.

Ekspedicija je iz Ljubljane 10. srpnja 1974. odletjela prema Kijevu, da bi dva dana poslije stigla u alpinistički logor Elbrus. Prema ranijem dogovoru su za svoj prvi cilj odabrali Elbrus na koji su krenuli 14. srpnja. Od njih petnaest, trinaest se popelo na vrh (5633 m).

Nakon ovog prvog uspona podijelili su se u tri skupine od kojih je svaka imala svoj cilj. Tako je jedna skupina odabrala Mišljajevski smjer (VI) u sjevernoj stijeni Čatin Taua (Kotnik, Prelog, Klemenc, Rožić, Jošt), druga Centralni smjer u sjevernoj stijeni Ullu Tau-Cana (Vb) (Gostović, Vračević, Šišić, Gafić, Barišić, Mesarić), a treća u kojoj su se nalazili i naši Čulić i Bedalov Križ Ušbe (Vb) u zapadnoj stijeni Ušbe (Vrdoljak, Bedalov, Tabaković, Čulić).

Prema Ušbi su krenuli 20. srpnja preko Šeldinskog ledenjaka do Šeldinskog bivaka. Dan poslije su se popeli preko Ušbinskog ledopada na Ušbinski plato gdje su drugi puta bivakirali, što je utvrđeno iz naknadno razvijenih fotografija. Sljedeći su bivak imali pod samom stijenom Ušbe, tako da su uspon započeli 23. srpnja.

Tijekom uspona su primijećeni od strane sovjetskih alpinista s obližnje Šelde. 24. srpnja navečer Kotnik, Prelog i Jošt su vidjeli crvene rakete ispaljene s Križa Ušbe. Jasan znak poziva u pomoć. Sutradan je poslijepodne dvaput uzletio helikopter u smjeru Ušbe, ali zbog slabe vidljivosti nažalost nije bilo rezultata. 26. srpnja ujutro helikopter opet uzlijeće i tad su ugledana dva penjača kako vise navezana užetom na snježnoj padini. To su bili Bedalov i Vrdoljak. Čulića i Tabakovića nažalost nisu mogli pronaći, a zbog opasnosti od novih lavina i nestabilnog vremena spašavatelji su se 28. srpnja vratili natrag u logor.

Vijest o njima se čekala punih 38 godina. I onda je prošlog ljeta češki alpinist na ledenjaku ispod Ušbe pronašao posmrtne ostatke jednog od njih dvojice i  dio opreme jugoslovenske proizvodnje, među ostalim i čuturicu s natpisom GRZS-a),  te fotografije svojih nalaza poslao na Planinsku zvezu Slovenije, odnosno Gorsku reševalnu zvezu Slovenije , koja je informaciju proslijedila Hrvatskom planinarskom savezu, s obzirom da nijedan slovenski alpinist nije stradao u tom području. Napokon prvi vjerodostojni trag nakon tako puno godina.

 

 

Nenad Čulić se rodio 11. travnja 1949. u Splitu, a planinarstvom se počeo baviti još od najranije dobi, pa je već s 18 godina stekao naslov alpinist. Bio je član AO “Mosor” i njegov pročelnik, 1972. i 1973. predsjednik „Mosora“, gorski spašavatelj, instruktor GSS-a i vođa Splitske ekspedicije na Spitzberge 1973. Izveo je 270 penjačkih uspona među kojima i prvenstvene Fanikin, Giromettin i Funkciju u Anića kuku.